Možemo, dakle, reći da vjera i teologija govore o uzrocima i ciljevima ljudske egzistencije, o razlozima zbog kojih se neke stvari događaju, kao i o smislu toga događanja. Psihologija opisuje procese koji se odvijaju u ljudskoj svijesti, od početka do kraja ljudskoga života, u vrijeme nastanka, razvoja i u odraslom dobu i pokazuje kako proći kroz te procese.
Međusobna pomoć i suradnja psihologije i teologije pokazuje da je svaki ljudski psihološki problem u osnovi kršenje životnih zakona. Tako npr. kad je riječ o trpljenju u čovjekovu životu, kršćanska teologija će reći da je ono posljedica istočnoga i osobnih grijeha ljudi, tj. izravnog ili neizravnog kršenja Božjih zakona, odnosno raskoraka u odnosu na njih. Psihologija će pak reći - pojednostavnjeno - da je trpljenje posljedica traumi iz djetinjstva ili nedostatka savršene ljubavi u djetinjstvu, te pogrešnog rješavanje čežnje za ljubavlju u odraslom dobu. Posljedice toga žive u čovjekovoj podsvijesti, upravljaju njegovom životom i izazivaju različite neprilike. Slično kao virusni program u računalu. I jedan i drugi pristup složit će se u tome da je potrebno osvijestiti uzroke tih nevolja, svjesno ih proživjeti i tako doživjeti pročišćenje i oslobođenje. S teološkog stajališta važno je prihvatiti Božje oproštenje i oprostiti svojim bližnjima.
Na temelju psiholoških istraživanja danas možemo bolje razumjeti i neke dijelove kršćanske objave. Npr. kad znamo što je to podsvijest i kako ona djeluje, onda lakše razumijemo ono što sv. Pavao piše u Poslanici Rimljanima (7,21-25): "Nalazim, dakle, ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha." Psihologija o istom fenomenu govori kad otkriva podsvijest u kojoj se nalaze netočni stavovi i uvjerenja, te negativni osjećaji kao posljedice većih ili manjih traumi iz djetinjstva, koji utječu na naše odluke i općenito na naše ponašanje. Psihologija također objašnjava da se ne želimo odreći negativnosti (teološki: griješimo), jer smo kao dijete pogrešno zaključili da jedino u negativnosti možemo uživati, i jer nam je mnogo toga što nas je kao djecu veselilo bilo zabranjivano. Zbog toga se npr. teško odričemo ogorčenosti, samosažaljenja i pogrešno mislimo da je to pravo trpljenje.
Na drugim mjestima u sv. Pismu također je govor o takvoj dvojnosti u čovjeku, kad se upotrebljavaju slike svjetla i tame. Npr. u Evanđelju po Luki (11,34-36): "Pazi da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna". Tako čovjek ima u sebi dvojnost. Nema samo tamu nego i svjetlost, ne samo negativnost nego i onaj unutrašnji dio koji se veseli Božjem zakonu i koji je dominantan. To još nazivamo dušom, to je mjesto u kojem je prisutan Bog u čovjekovu životu, gdje djeluje Duh Sveti. Taj dio bdije nad čovjekom, to je savjest u kojoj čovjek uvijek zna kad je prekršio Božji zakon.
Kako je došlo do toga da čovjek ima tu dvojnost u sebi? Biblijska vjera to tumači slobodom koju je Bog dao čovjeku, a čovjek ju je zloupotrijebio i odbio živjeti po Božjim zakonima, otišao iz "kuće očinske" - kako to veli Isus u prispodobi o izgubljenom sinu. To je unijelo poremećaj u ljudsku svijest. Taj se poremećaj i njegove posljedice kao istočni grijeh prenosi s koljena na koljeno. Tako je nastala "grešna ljudska narav" koja ima u sebi sklonost zlu i koja u životu pojedinca i u životu zajednice uzrokuje bol.
Psihologija ne može objasniti sve negativnosti, sve poremećaje u čovjeku samo traumama u djetinjstvu. Zbog toga neki psiholozi govore o kolektivnom nesvjesnom, čega su svi ljudi dionici. Tako tu opet imamo određenu paralelu.
Teološki rješenje je u povratku u kuću očinsku ili sustav Božjih zakona. A na to je čovjek spreman obično tek kada doživi krizu, kao što je izgubljeni sin, koji je završio kao čuvar svinja, što je za biblijske Židove bio najniži društveni status, doživio krizu koja ga je osvijestila i potaknula da se vrati u kuću očinsku. Kršenje Božjih zakona izaziva bol. Ako se čovjek ne vraća, bol se povećava... Ta je bol spasonosna. U kršćanskom rječniku ona se naziva i križem koji treba nositi da bi nas pročistio. Ako ga prihvaćamo, on nas spašava, ako mu se opiremo, on nas satire. Noseći križ, mi se spašavamo i doživljavamo uskrsnuće, iscjeljenje, cjeloviti život.
Psihologija - barem ona koju mi ovdje prihvaćamo - ima slično rješenje. Treba emocionalno proći kroz nevolju koju izaziva trauma iz djetinjstva. Na taj način spoznajemo svoje krive stavove koji nas vode u životu i stvaraju nam nevolje. Neugodno je i bolno uočiti i priznati da smo u krivu. Ali samo ako to vidimo, možemo ispraviti krive stavove. Moramo proći kroz bol i poniženje što nismo savršeni i ispraviti ono što nije točno. Isto tako potrebno je proći kroz svoje negativne osjećaje, kroz strah, ljutnju, ugroženost, priznati da smo zavidni, da smo oholi, da smo samovoljni... Samo tako možemo transformirati te osjećaje u njihov pozitivni original, primjerice ljutnju u radost, mržnju u ljubav, oholost u poniznost, tj. u realnost... Naravno, trebamo te negativne osjećaje priznati i osjetiti, ali ne po njima činiti. Ako ih ne vidimo i ne osjetimo, postoji opasnost da ih potiskujemo i da oni onda djeluju u našem životu iz podsvijesti, pa smo onda mi sami uvjereni da nemamo negativnih osjećaja i motiva, a svi drugi vide da iz njih činimo. A mi pak svoju inteligenciju upotrebljavamo tako da opravdavamo svoje čine koji su nastali na temelju negativnih nespoznatih osjećaja i uvjerenja. To je pojava koju evanđelje opisuje u Isusovu sukobu s farizejima, koji su se smatrali pravednima, a Isus ih naziva obijeljenim grobovima (Mt 23,27; Lk 11,44). I kaže da su javni grešnici - carinici i bludnice - ispred njih na putu u kraljevstvo Božje. Zato što su ovi bili svjesni svoje grešnosti, priznali su je, pa su je mogli mijenjati te su bili spremni popraviti se, dok su oni smatrali da im popravka ne treba.
Proces spoznaje sebe i pročišćavanja svojih negativnosti u duhovnoj se literaturi rado uspoređuje s borbom. Na tu se borbu čovjek mora sam odlučiti, a Bog se u Svetom pismu objavio kao čovjekov saveznik. On ide s čovjekom u borbu i pomaže mu. Čovjek ne može bez Boga jer je preslab, a Bog ne ide bez čovjeka jer poštuje njegovu slobodnu volju. Ako čovjek izbjegava bolnu spoznaju svoje negativnosti, projicirat će tu negativnost u druge ljude i borit će se protiv njih. A to će povećavati njihovu i njegovu bol. To znači, da će prihvaćanje manje boli veću bol učiniti nepotrebnom.
Bol je, dakle, sa stajališta kršćanske duhovnosti i psihologije učiteljica koja vodi prema ozdravljanju. Križ vodi do uskrsnuća. A da bi to moglo tako biti potrebna je istinita spoznaja sebe. Počinjemo tražiti istinu o sebi i u sebi, shvaćamo da je naš život plod svih naših uvjerenja, naročito onih nesvjesnih. To je proces obraćenja ili biblijske «metanoje» - promjene načina mišljenja. Prihvaćamo sebe, sa svijetlom i tamnom stranom, kakvi jesmo u ovom trenutku svoga života. To je najteži korak u razvoju ljudske osobnosti. Kada to učinimo, u stanju smo prihvatiti život kao učenje, kao «brda i doline», u spoznaji da sve što nam život donosi, i radost i žalost, i ugoda i bol, služi našem razvoju i rastu do zrele i radosne osobnosti ili do novog čovjeka u Kristu.